Loader Image
LJEPOTA JE U RAZLIČITOSTI…

LJEPOTA JE U RAZLIČITOSTI…

Jednog snježnog dana djevojčica Čarna je sjedila pored prozora i gledala pahulje. Divila se njihovim lijepim oblicima…“Svaki je jedinstven“ – odgovori . Brzo uze šal, kapu, rukavice i ode po sanke. Uskoro sa  svojom sekom Emom već se nađoše na brdu.  Kako su se penjali,  ispred njihovog vidokruga pojavi se Snješko Bijelić. Sav odvažan pozdravi ih i krenu u razgovor. „Ah kako je lijepo stajati na brdu kako bi ti se sva djeca divila“- reče Snješko.

– „Prekrasan mi je  tufničasti šešir, vidite li ga, a tek moje rukavice od brezove metle…na njih sam najviše ponosan“ – odvaži se Snješko.

No, Čarna i Ema kako su izgladnjele od sankanja, priđoše Snješku Bijeliću i gricnuše mu nos. Malo po malo, dok ga nisu sasvim pojele.

– „ Šta ste mi sada uradile“ –odgovori Snješko. „Bez nosa od mrkvice me niko neće prepoznati“. „Jako sam sada tužan. Ne mogu se pogledati koliko sam ružan!“ – odgovori uplakani Snješko Bijelić.

-„Ti nisi ružan, upravo sada si najljepši, jedinstven“ – rekoše dejevojčice. „ Sada ćeš znati da ljepota leži upravo u različitosti, jer ljepota iznutra stvara ljepotu spolja“ – rekoše uglas.

I bi tako…Bio je to jedinstveni Snješko Bijelić na tom brdu… u tom gradu… u očima svih mališana…

I…što obično  moja Čarna kaže na kraju…čiča miča – gotova priča! (čitaj bez kvačica).

Posvećeno mojoj Čarni i Emi…