Bilo je to pravo Božićno veče…Snijeg je zatrpao ulice i prekrio vladajuću tišinu. Mraz je štipao prozorska stakla…Svi su bili u kućama…Samo jedan dječak je zamišljeno stajao pored svjetiljke koja je obasjavala njegov crveni nosić.
Iznenada se začu HO,HO,HO…Dječak brzo podignu glavu gore, a na nebu se prikazaše irvasi galopirajući vukući saonice sa Deda Mrazom. Čim pristiže, ulica ne bi više pusta…Utrtu stazicu do Deda Mraza načiniše djeca koja se nestrpljivo okupiše oko tog djedice sa dugom bradom i bijelom kosom. “Deda, ja bih želio kamion”- odgovori jedan dječak, “Ja bih Krcka Oraščića” šapnu druga djevojčica, “Biciklić!” “Lutku”…”sve što smo ti napisali u pismu!” – odgovoriše djeca uglas!
Deda Mraz podijeli svima željene poklone i ulica ponovo dobi svoj Božićni mir. Samo je i dalje pored svjetiljke stajao onaj dječak sa početka priče. Deda Mraz ga upita “Dječače, nisi mi šapnuo koji ti poklon očekuješ?” Dođi!” – reče Deda Mraz. Dječak bojažljivo priđe Deda Mrazu i šapnu na uvo – “Volio bih, volio bih…da se NIKADA više ne bojim Deda Mraza! Nikada” – uzviknu dječak.
-“Upravo je tvoj poklon stigao” – reče Deda Mraz! Darovao sam ti obilje mudrosti, hrabrosti i snage… HO, HO, HO… u daljini se čuo pozdrav dok se sjenka irvasa poigravala sa mjesecom.
I…što obično moja Čarna kaže na kraju…čiča miča – gotova priča! (čitaj bez kvačica).
Posvećeno mojoj Čarni…
